Kao što je humanizam vidio u antici idealno razdoblje, u njoj nalazio uzor i poticaje, tako je u naše doba humanističko-renesansna kultura možda najprivlačniji i najinspirativniji dio naslojenih povijesnih kompleksa kojima smo baštinici. Svojom humanističko-renesansnom književnom kulturom na hrvatskom i na latinskom jeziku Hrvatska se ističe kao jedna od najranijih europskih predstavnica novovjekovlja, posjeduje značajno (u latinističkoj produkciji upravo iznimno) bogatstvo i u kasnijim razdobljima, a među slavenskim zemljama prednjači (uz Poljsku) opsegom i vrijednošću takve svoje baštine. Povlašten položaj u našem osjećanju povijesti to razdoblje “novoga početka” (ma koliko on bio uvjetan) steklo je zbog fascinantnih umjetničkih i civilizacijskih ostvarenja, ali i zbog idealna sveeuropskog zajedništva u otvaranju novih puteva i građenju novoga sustava vrijednosti, uvelike aktualnoga i danas. Biti sudionikom toga zajedništva, tj. imati u svoj povijesni curriculum upisanu humanističko-renesansnu dionicu, doista znači posjedovati iskaznicu koja je prepoznatljiva i poštovana diljem svjetskih kulturnih prostora.
Središnja osobnost hrvatskoga 15. i 16. stoljeća po općem je sudu Marko Marulić, klasik hrvatske književnosti i humanist europskog domašaja. Njegova golema književna ostavština iziskuje sustavno proučavanje i dostojno predstavljanje domaćoj i stranoj javnosti. U europskim zemljama postoji veći broj ustanova znanstveno-kulturno-memorijalnog tipa (instituti, spomen-kuće) posvećenih nacionalnim klasicima (Dante, Petrarca, Erazmo, Shakespeare, Cervantes, Leopardi, Goethe i dr.). Odavno je stručna i kulturna javnost ustvrdila da sličnu ustanovu zaslužuje i Marko Marulić, pa je upravo na tragu tih razmišljanja utemeljen Marulianum kao centar za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkoga kruga.
Marulićev lik (crtež David Pons) i grb obitelji Marulić
Marulićevo pismo J. Cipiku (1501) u kojem ga obavještava o dovršenju spjeva Judita i izražava samosvijest o sebi kao hrvatskom Danteu.
Ovdje se donosi pregled onoga što je Marulianum napravio u proteklih dvadeset godina svojega postojanja. No rad na proučavanju, objavljivanju i promicanju Marulićeve ostavštine započeo je puno prije. Nije ovdje potrebno ponavljati povijest maruloznanstva u cjelini, ali korisno je podsjetiti da se rad splitskog centra nadovezuje na snažnu tradiciju proučavanja Marulićeva djela i humanističke baštine, napose na one poslove koji se već desetljećima odvijaju u Splitu. Iz toga je rada Marulianum proizišao, bez njega ne bi bio ono što jest.
Pečat Marulićeva pisma (s utisnutim likom)
marulianum20wordpresscom 